Prvo radno mjesto: središnji branič. Drugo radno mjesto: golgeter. Treće radno mjesto: vezni igrač. Tako je, i to baš tim redoslijedom, tekla karijera Dinamova „mirnoga brzanca“ Josipa Gutzmirtla. Zašto „mirni brzanac“? Svojim je pokretima, izrazom lica, pogledom odavao dojam smirenoga i gotovo neupadljivog igrača, a uz takav vizualni efekt, svi su ostajali u čudu uz podatak da je baš Gutzmirtl – najviše pretrčao.
Rođen je 16. ožujka 1943. godine u Osijeku, a afirmirao se u momčadi Proletera, kasnije Slavonije. Riječ je, dakako, o današnjem osječkom prvoligašu koji se tada natjecao u drugoj saveznoj ligi pod drugim nazivima. Josip je ondje kraće vrijeme nastupao zajedno s dvojicom braće – starijim Ivanom i mlađim Krešimirom. Igrao je ondje i pod trenerskom paskom ranijega proslavljenog igrača Gradjanskog, kasnije i maksimirskoga trenera, također Osječanina, Gustava Lechnera. A, upravo je Lechner razlog zbog kojega je Gutzmirtl odjednom „katapultiran“ iz obrane u napad.
Igrao je, kako se to tada govorilo – pomagača. Kako trener Lechner uoči utakmice nije na raspolaganju imao sve napadače, pokušao je s Gutzmirtlom. Nakon tog „pokušaja“ više nije bilo natrag. Bio je toliko dobar da je ostao u špici iako je, kako je sam govorio, volio igrati u obrani.
No, Lechnerov je manevar bio i te kako uspješan. Gutzmirtl je ubrzo postao najbolji strijelac zapadne skupine druge lige i s takvim je epitetom krajem 1964. godine došao u Dinamo. Problem je, međutim, što je došao – ozlijeđen. Štoviše, svoju je zadnju utakmicu u dresu Slavonije odigrao baš protiv Dinama, i to u Kupu, a pritom čak i postigao efektan pogodak. Zagrepčani su ipak pobijedili 3:2.
Popularni je Guco u Maksimir došao iz dva razloga: u Zagrebu je upisao studij, a k tome je i od najranijeg djetinjstva bio Dinamov navijač što je, zapravo, bilo obiteljsko naslijeđe. Njegov je otac također navijao za plave.
Svoju premijernu prvenstvenu utakmicu za Dinamo odigrao je gotovo godinu dana nakon dolaska u Maksimir, tek nakon što je zaliječio ozljedu mišića. U svom je debiju čak i postigao vodeći pogodak u pobjedi protiv Vardara u Skopju 3:1. Prethodno je nastupio u pobjedi protiv sisačke Segeste u Kupu.
S obzirom da je nakon operacije mišića znatno izgubio na brzini, preselio je iz uloge napadača u vezni red. Prema vlastitom je priznanju golove uglavnom zabijao zahvaljujući brzini. Preuzeo je ulogu neumorne „radilice“ koja je nesebično ispravljala eventualne greške vlastite obrane, potom gradio napade… Svih je 90 minuta praktički pokrivao cijeli teren. Pritom je bio i svojevrsna zamjena nenadmašnom Stjepanu Lamzi. Uostalom, kad nije bilo Lamze, najčešće bi baš Gutzmirtl uskakao u njegov dres s brojem 10. Tako je, uostalom, bilo i u finalu protiv Leedsa.
Uostalom, nije on po potrebi „uskakao“ na desetku. U četvrtfinalu protiv Juventusa je, primjerice, nosio devetku jer u sastavu nije bilo ozlijeđenoga Slavena Zambate.
Najbolju utakmicu u životu odigrao je u uzvratnom polufinalnom okršaju protiv Eintrachta u Zagrebu kad je bio jedan od glavnih kreatora čudesnoga preokreta u kojem je Dinamo sustigao tri pogotka zaostatka iz prvoga dvoboja i pobijedio 4:0. Prvo je u 14. minuti inicirao akciju nakon koje je Rora ubacio Zambati za 1:0, a tri minute prije kraja zabio jedan od najvažnijih pogodaka u klupskoj povijesti. Vješto je dočekao ubačaj Stjepana Lamze i glavom skrenuo loptu za 3:0 čime je utakmicu odveo u produžetak.
U Dinamu je igrao do 1973. godine upisavši 249 natjecateljskih nastupa uz 68 postignutih pogodaka. S plavima je, uz Kup velesajamskih gradova, osvojio i jugoslavenski Kup 1969.
U vrijeme igračke karijere u Dinamu izvjestitelji su njegovo prezime uglavnom pisali Gucmirtl.
Slike
